utorak, 21.09.2010.
Utapanje
Imam sumnje, ne znam što bih s njima,
guše me i sputavaju gdje god da pođem,
ne mogu ih odagnati,
jače su od mene,
saplićem se o njih na svakom koraku,
stvaraju mi paniku.
Imam strahove, napadaje panike,
tresem se i gledam u strop, u ruke,
brišem suze, skrivam podočnjake.
Nemam vjere, nemam boga,
ali ne vjerujem ni ljudima,
ni sebi, jer ja sam izdajica.
Uspavljujem se uvredama,
krivnjom bez granica,
patim i u snovima.
ponedjeljak, 13.09.2010.
Chillin' & lovin'
Danas čilam cijeli dan. Ništ ne radim osim kaj gledam telku i mazim se s dragim. Baš mi je to i trebalo. Osjećam se ko Duracellov rozi zeko kad se recharga za novu pobjedu. Nisam dugo bila s njim pola dana, i nisam dugo provela dan ne radeći ama baš ništa pametnog. Usudila sam mu se reći neke stvari koje mi teško prolaze kroz grlo, ono, romantične, jer mislim da bi to nekad trebao čuti, u slučaju da me pregazi kamion ili nešto, jer on meni zna reći svašta, ali ja sam papak pa obično šutim. Tako, sad mi je srce na mjestu. Nekad treba reći ljudima koje voliš zašto ih voliš. Svakog može pregaziti kamion. Ne kažem da će me pregaziti, ali ako me pregazi, želim da zna da sam ga jako voljela. Od kad ga znam, imam razlog da izađem iz kreveta ujutro, da radim, da dajem ispite, da se trudim oko nekakve budućnosti. Bez njega bi mi svijet bio prazan i hladan i ja bi bila beznačajna. Svaki trud bi bio uzaludan (osim onog da se vratim na spavanje). Prije mi se ništa nije dalo i samo sam gledala televiziju. Nije mi se dalo niti družiti s nikim jer nisam htjela razgovarati, nisam vidjela svrhu i to mi je bilo naporno. Da, život mi je bio sranje. Nije mi se dalo živjeti, a nije mi se dalo ni neke pokušaje samoubojstva, to mi je jadno i ne znam kako bi to moja mama shvatila. Još da slučajno ostanem živa pa onda hrpa sranja oko toga, psihijatri i nema televizije za luđake, i svi ti drugi ljudi s kojima moraš biti u istom prostoru, iskreno sumnjam da bi ja to podnijela. No, skrenula sam s teme. Bit je u tome da ga volim, da mi je dao razlog za život, i da sam sretna s njim. Blago meni!
nedjelja, 12.09.2010.
Ne mogu se mrdnut
Evo, otišla ja na trening nakon... više od godine dana. Bilo je super, makar sam se skoro srušila prilikom zagrijavanja, a da ne spominjem daljnje probleme. Šlag na kraju je bio neki pozdrav koji sam zabrljala i iz mojih usta je izašlo samo - whatever. Idući dan sam se čilo probudila bez nekih smetnji, ali dan nakon... ajme mila majko... to se zove muskulfiber s odgodom djelovanja... Trbuh me boli, ne mogu se smijati, noge, ne mogu hodati po stepenicama uopće, čak me i stopala bole! Ne mogu vjerovati kakva hrpa sala mi je tijelo postalo, ali ajde, sad sam bar nekud krenula. Naravno, odmah mi se otvorila crna rupa u želucu i sad sam gladna svaka 3 sata (klasika, jedem cijeli dan). Ne mislim tu na običnu glad, nego glad tipa pojest ću stol ako uskoro ne dobijem nešto za jesti. U svakom slučaju, sad manje mislim o sranjima, čim mi mišići počnu nešto raditi, endorfin i serotonin krenu kapati po mom mozgu i uveseljavaju me. Pretpostavljam da sam odabrala pogrešnu profesiju, trebala sam ići za stolara. Svaki stolac bi mi bio novo veselje. Srećom, kakvo je stanje na burzi, uvijek se mogu prekvalificirati. Još da mi novi prsti izrastu kad ih prepilim kao gušterima novi repovi, gdje bi mi bio kraj?
četvrtak, 09.09.2010.
Zavjese
Ne da mi se učiti. Pa sam linijom manjeg otpora krenula pospremati. Pospremila sam cijelu sobu (uuuUUUuu, čitava 4 m2) i dočekala starog sa zavjesama da mi pomogne objesiti ih (jer sam idiot). Otkad smo stavili zavjese, u sobi mi je super. Ne da mi se uopće izlaziti iz nje. Osim kad mi pas počne grebati po vratima, pa moram ići vidjeti što se događa. Ili kad idem na kavu. Ili kad idem na fax. Ili na trening. Ili na posao. Uglavnom, sve ostalo vrijeme sam u sobi sa svojim divnim dječjim zavjesama i policama punim igračaka i ostalim policama punim užasnih knjiga o groznim predmetima koje normalni ljudi teško mogu savladati.
U svakom slučaju, više nemam osjećaj da svi susjedi imaju cijeli dan pogled na moj život. Tj. na moj nedostatak života i položaje koje zauzimam učeći. Doduše, sad ne učim. Zabušavam i uživam. Ne mogu više. Osjetila sam da mi je kraj kad sam došla doma s ispita. Sutra ću opet početi učiti, ali za sad mi treba malo psihičkog odmora. U svakom slučaju, dječje zavjese pomažu svakoj sobi i duhu! 
utorak, 07.09.2010.
Kako sam sje... ispit
Oke, cijeli dan me boli srce (tj. znam da me ne boli srce, nego u području srca) na navrate, dok dišem i dok ne dišem, vjerojatno panika (makar se ne osjećam panično). Cijeli dan pokušavam nešto naučiti, ali skripte mi samo prolaze kroz ruke, praktički ih premještam s jedne hrpe na drugu, a trenutno imam toliko materijala iz tog predmeta da liči na brdo koje je došlo Muhammedu. S tim da sam ja Muhammed. Makar nemam bradu. Za sad.
Odem na ispit. Zapričam se i zakasnim na ispit (a došla sam na vrijeme, naravno). Pogledam papir. Počnem rješavati. Profesor počne objašnjavati zadatke. Shvatim da sam krivo shvatila zadatak. Obrišem sve. Počnem ponovno pisati. Shvatim da nemam pojma kako da to izvedem. Obrišem sve. Krenem pisati 2. zadatak. Ne kužim uopće kako bi to trebalo raditi. 3. zadatak: šta je uopće to??? 4. Zadatak: odustajem. Tako, fino, sat vremena brisanja i pisanja da predam neke švrljotine na papiru. Kakva jebena katastrofa!!!
Odem doma i posvađam se sa svima jer su me pitali kako je bilo na ispitu. Krenem u sobu i sjednem se na krevet na rubu suza i buljim u ormar ... Odlučim si skuhati čaj i pojesti nešto jer sam zaboravila jesti od ručka. Mamin novi pekmez ima sugav okus, prekiseo je (htjela sam jagodu, a uzela šljivu), hrana je bljutava. Shvatim da mi je hrana bljutava već neko vrijeme i da slatkiše više uopće ne jedem, gade mi se. Stalno pijem čaj i buljim u chat listu. Umjesto da učim. Grrrr... ljutim se na sebe...
ponedjeljak, 06.09.2010.
Up&down
Trenutno mi je taaaako loše... Prije sat vremena sam bila odlične volje, prije pola sata dobre, a sad sam totalno loše. Plače mi se, ne znam zašto, steže me u grlu i kao da su mi sve lađe potonule. I dalje nemam pojma zašto.
Cijelo vrijeme se brinem za nešto. Svako malo neka nova misao koja me progoni. Uopće se ne mogu opustiti. Usamljena sam, a imam jako puno posla i gade mi se već knjige, ne želim ih više gledati. Uopće se ne mogu koncentrirati. U zadnje vrijeme dok učim kao da gledam kroz knjige. Sve što pročitam izađe mi na drugo uho. Prohujalo s vihorom. Čak i kad mislim da nešto znam, čim to krenem ponoviti, vidim da nemam pojma. Deprimirajuće je na svom primjeru gledati kako sposobnost pamćenja opada s godinama. Zapravo, u zadnje vrijeme, meni je sve deprimirajuće i stresno. Čim mi se netko obrati dođe mi da vrištim, dok ne puknu sve žarulje. Znam kako se Carrie osjećala kad su je trpali u ormar. I Harry Potter, on je isto bio u ormaru. Mene nitko ne trpa u ormar, ja sam se sama tamo smjestila. I sad imam podvojene osjećaje o tome da li da izađem iz njega.
Znam da bi mi trebalo par mjeseci da se oporavim od stresa koji mi je posao izazvao, i možda bi u tih par mjeseci uspjela dati ispite, ako si dovoljno glavu ustabilim da ne razmišlljam o stvarima koje ne mogu promijeniti ili na njih utjecati. Baš sam, onako, totalno sjebana. A stvarno se trudim da ne budem... dosta mi je toga, mucim se, ali ne znam kako da prestanem. Ne mogu nikome cviliti o tome jer nitko to ne želi slušati nakon nekog vremena (nije da ih krivim), a ionako mi nitko ne može pomoći. Ne znam, što god da napravim, vrtim se u krug. Možda samo malim, malim koracima prema naprijed...
petak, 03.09.2010.
Pravim se da ne znam što mi je
Nekad mi je pun kufer svega... dođe mi da se pakiram i pobjegnem negdje daleko, gdje nema nikoga. Gdje me nitko ne može povrijediti. Ne znam da li stalno radim nešto krivo ili ne, ali ako je ovo život, onda ne znam zašto svi ne počine kolektivno samoubojstvo. Ne mogu se naviknuti na to, a i ne vidim da me baš "očeličilo" iskustvo koje imam. Treba mi odmor...
Čudno je to kako se usamljenom uvijek više osjećam kad nisam sama. Kad sam s nekim, uvijek imam osjećaj da ga čekam. Kad sam sama, ne čekam nikoga, ne razmišljam o nikome. Ne bole me ničiji komentari. Ne razočaram se. U vezi sam uvijek u panici. Uvijek je neka frka, uvijek me nešto muči... Na kraju samo pamtim sve ono loše što se dogodilo. I onda se opet zaljubim u nekog, pa sve ispočetka. Zapravo se loše osjećam i sama... Kako god okrenem, nezadovoljna sam. Uvijek mi nešto fali.
Zato bih otišla na odmor. Ja i kofer s knjigama, na nekom otočiću, ribice u moru, i noge skupa s njima, ležim na blještavom pijesku, valovi lupaju u obalu, cvrčci cvrče, i poneka ptica se čuje... Plavo nebo iznad mene, i lagani povjetarac nosi kosu... I koliko bi mi trebalo da mi počne nedostajati on... dajem si 20 minuta.
Kasnije:
Znam u čemu je problem, ali sram me priznati.
Nismo se seksali cijeli tjedan! Imam osjećaj kao da ću prolupati. U jednom trenutku mi se plače, u drugom imam potrebu premještati stvari.
Svaki put kad ne dobijem (a trebam) , ponašam se manično depresivno. Možda me to kvalificira u seksualne manijake, ali ja ne mogu bez seksa dulje od 3 dana, i tu ne pomaže mastrubacija, niti bi pomogli drugi frajeri, treba mi on, sad, odmah, ali on je zaposlen. Jbmti moderan život!
Šta da ja radim? Pokušala sam mastrubaciju, tuš, čokoladu, preusmjeravanje misli, gledanje televizije, učenje (ne znam zašto, ali od toga mi je još gore!?) i kukanje dragom. Slijedeći korak je kad zabijem laptop u zid i počnem se samoozljeđivati (makar, i to bi isto moglo prouzročiti suprotan efekt). Da li se i drugim ženama to događa? Mislim, sve što su nas ikad učili je da muškarci stalno razmišljaju o seksu, a žene kao "boli glava" i žene viču "ne, ne!" , a muškarci su uvijek napaljeni i spremni. Postoji li još žena koje ne mogu bez seksa, i koje plaču partneru kad ne dobiju više od par dana? Ajde žene, ako itko od vas čita ovaj blog, kako je vama?
A ja idem ... prolupati... 
srijeda, 01.09.2010.
Prošlo je 3 dana otkad nisam bila na poslu.
Neki topli osjećaj mi se počeo buditi u trbuhu. Podsjeća me na onu scenu iz Leona kad Mathilda kaže da je uvijek imala grč u trbuhu, a sad ga više nema, nego se tu nalazi nešto toplo. Pa je po tome zaključila da je zaljubljena. Leon se zagrcnuo i rekao da mu je drago što više nema probavne smetnje, ali da ne bi rekao da je to ljubav.
Osjećam da počinje jesen, i počela sam učiti, ali moram priznati da pomalo i uživam u deficitu posla i činjenici da mi je preostalo još nekih mjesec dana tamo. Volim kad je ovako malo hladnjikavo, hvata me neka sjeta, i neki čudan spokoj... Ništa mi više nije tako strašno. Možda zbog toga što sam izmorena i ne mogu više juriti s jedne strane na drugu, i paničariti oko svake gluposti. Samo želim dati preostale ispite i završiti više s tim razdobljem. Nadam se da će mi uspjeti... i ne želim razmišljati o ružnim stvarima.
ponedjeljak, 30.08.2010.
Vrijeme i učenje
Počela je kiša. Svi su nesretni jer je nestalo sunca, a ja šutim i tiho se veselim. Zašto? Zato što sam lijena. Lijena sam ići van dok pada kiša, što znači da se moram zabavljati kod kuće. A s obzirom da imam previše posla da se zabavljam, postoji puno veća šansa da se posvetim učenju (kako bi rekli moji roditelji, oni su posebni fanovi tog izraza, čudim se što već nemaju majice s tim natpisom). I zbog još jednog razloga. Kad krene kiša u Zagrebu, nitko ne spominje gdje je bio na moru. Ja nisam bila na moru i zlovoljna sam kad se priča o tome, i ne želim objašnjavati svoje razloge svakome pojedinačno. Također sam zavidna svima koji su bili na moru tako da pokušavam izbjeći tu temu maksimalno. Onda opet, kad sunce sija, a ja doma učim, zaljepim se za krevet, stolac, sve... Teoretski mogu upaliti klimu ali to zadovoljstvo traje dok roditelji ne dođu kući, a onda je vrijeme da zatvorim vrata od sobe (mozak, dobrodošao u saunu). Visoke temperature nisu pogodne za učenje. Kad je vruće, samo zijevam, spava mi se i želim gurnuti noge u neki plićak... Zabrijem na valove... Brojim oblake... Iduće godine definitivno idem na more i neće me ništa spriječiti. Ove godine... ću završiti fakultet. Naći pravi posao. Tako da mi ljeto, kad opet dođe, bude savršeno!
petak, 27.08.2010.
Kao neki uvod ili početak
U zadnje vrijeme moj život se vrti oko posla i dečka. Zadnje vrijeme traje preko godinu dana, makar se ja uporno tješim da je to zadnje vrijeme. Sad kad pogledam, i prva rečenica zvuči ironično. U zadnje vrijeme nemam život. Dodajmo u to i da mrzim svoj posao. Ponekad, kad stojim na stanici na putu za posao, suze mi krenu na oči. Onda pokušavam misliti na nešto lijepo, jer ne želim biti šupak koji odustaje. Tako da se na kraju ipak uvijek ukrcam u taj jebeni bus i krenem na posao. Na poslu si ponekad poželim zabiti nešto oštro u ruku, ali to naravno nikad ne napravim. Ne držimo oštre stvari u blizini radnog mjesta. Kad dođem doma s posla, toliko sam umorna da se samo strovalim u krevet. Ima dana kada ne jedem na poslu jer zaboravim na hranu, ili jednostavno ne mogu. Ponekad poželim da me udari kamion da mogu otići u bolnicu na odmor. Dakle, osim posla, imam i dečka. Obično si pokušavam preusmjeriti misli o poslu na dečka. Što vodi u opsesivno razmišljanje o svakoj njegovoj rečenici, pokretu, pogledu, a to baš nije zdravo za vezu (ni za mene, šta za vezu...). Ne znam zašto je to tako, uvijek razmišljam o onome što bi moglo biti krivo, ili neke glupe situacije kao što bi bilo kad bi bilo, dok se potpuno ne iživciram. Znam da bi trebala naći nekakav hobi. Moj hobi je da se iživciram do ludila. To je simpatičan hobi koji vodi u teže psihičke probleme. U zadnje vrijeme primjećujem naznake različitih psihičkih oboljenja na sebi. Ono što me muči više od potrebe da se tuširam čim uđem u stan jest činjenica da me stalno nešto muči. Imam to nešto u želucu što me stalno ždere i knedlu u grlu i konstantnu nervozu koje se ne mogu riješiti. U ime istog, uzela sam godišnji odmor u kojem namjeravam riješiti koji ispit. Nadam se da se više neću ni vratiti na posao nakon toga. Potajno se i dalje molim da dobijem otkaz.
